ŽUPNE OBAVIJESTI II. KORIZMENA NEDJELJA, 8. 3. 2020.
Pred nama je Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Pozvani smo od Hrvatskog Caritasa da od ponedjeljka 9. do 15. 3. , do III. Korizmene nedjelje skupljamo novčane priloge za Caritas koji će kao i do sada pomoći Crkvi i braći i sestrama u BiH.
Petkom i nedjeljom pola sata prije mise molimo Križni put. Petkom pod križnim putem skupljaju se novčani prilozi za potrebite po preporuci našeg Ordinarija.
Od Pepelnice, 26. 2. do 5. 4. 2020. – 40 dana za život, Molitvom zaustavimo pobačaj! Ispred KBC-a
Susret krizmanika Kastavskog dekanata, subota, 14. 3. u župi Uzvišenje sv. Križa – Srdoči. Od 10 okupljanje, molitva i kateheza, završetak oko 15 sati.
Prijave za 11. Susret hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu, geslo je „Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2,5) traju do nedjelje, 15. ožujka 2020. Mladi se prijavljuju isključivo Župnim uredima ili vjeroučiteljima.
Humanitarni koncert za Marijine obroke: 8. 3. u 19 sati u župi sv. Ivana Krstitelja – Škurinje.
Duhovna obnova za mlade, župa Marija Pomoćnica: srijeda, 18. 3. u 19,30 – don Mihovil Kurkut , SDB.
Župna Duhovna Korizmena obnova: petak: 20. ožujka u 17,30 i subota: 21. ožujka, misa i klanjanje /18 sati/, voditelj vlč. Ivan Tola!
Vjeronauk se održava prema ustaljenom rasporedu…
Euharistijsko klanjanje u četvrtak, iza večernje mise.
Vjeronauk se održava prema ustaljenom rasporedu…
Tisak: Glas Koncila, Mak
« Nadbiskupova poruka za korizmu 2020. POĐIMO S ISUSOM U PUSTINJU Draga braćo i sestre! 1. S prvom nedjeljom korizme prekidamo „ciklus nedjelja kroz godinu” i počinjemo „uskrsni ciklus“ koji obuhvaća korizmeno i uskrsno vrijeme. To nam je prilika da obnovimo svoju krsnu vjeru ugledajući se u Isusa koji se nakon krštenja u Jordanu povlači u pustinju kako bi se ondje pripremio za izvršenje poslanja koje mu je povjerio njegov nebeski Otac. Krštenje, koje je u Jordanu primio od Ivana Krstitelja, nije samo početak Isusova javnog djelovanja nego i objava njegova pravog identiteta. Naime, tim povodom na Isusa silazi Duh Božji, a glas s neba objavljuje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Ali ta svečana objava njegova identiteta Isusa ne uzoholjuje. Zato na Ivanovu reakciju, štoviše, preneraženost, da ga on krsti, umjesto da bude obratno, tj. da Isus krsti Ivana, Isus odgovara: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost” (Mt 3,15), tj. Božju volju. Nakon tog razgovora, Ivan je popustio i prihvatio Isusa krstiti. A Isus je zatim, vođen Duhom, otišao u pustinju gdje je bio izložen đavolskim iskušenjima. 2. Taj spomen Isusova krštenja podsjeća nas na vlastito krštenje, koje je većina od nas primila u djetinjoj dobi, a neki poput Isusa kao već odrasli. Ali bez obzira jesmo li kršteni kao djeca ili kao odrasli, krštenjem smo postali na poseban način djeca Božja, ljubljeni sinovi i kćeri istog nebeskog Oca, u kojima mu je sva milina. Drugim riječima, postali smo čla-novima Božje obitelji, tj. Crkve, rođene iz Kristova probodenog boka. Zbog toga je “uskrsni ciklus”, to korizmeno i uskrsno vrijeme, ono doba u godini kada se trebamo sa zahvalnošću intenzivnije prisje-ćati svoga krštenja i onoga što smo po njemu postali, kao i milosti i zadataka koje smo primili. U tom je smislu obnova krsnih obećanja sastavni dio liturgije Vazmenog bdijenja, na što nas predvoditelj slavlja posebno poziva riječima: “Draga braćo i sestre, mi smo po vazmenom otajstvu u krštenju zajedno s Kristom ukopani da s njime živimo novim životom. Zbog toga, po završetku korizmene pokore, obno-vimo krsna obećanja, kojima smo se nekoć odrekli sotone i njegovih djela, a obećali služiti Bogu u svetoj katoličkoj Crkvi.” Ta obnova ne bi smjela biti samo neka formalnost, nego nešto oko čega ćemo se ozbiljno svakodnevno truditi tijekom čitavog koriz-menog vremena. Truditi se molitvom, razmatranjem Božje riječi, redovnim sudjelovanjem u nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim slavljima, poučavanjem krštenih članova obitelji i prijatelja o značenju i važnosti tog najsvetijeg vremena u crkvenoj godini. 3. Posebno nam je dužnost razvijati u sebi onu raspoloživost duha s kojom je Isus na Jordanu pristupio Ivanu Krstitelju da ga krsti. Tu je prije svega poniznost, kako kod Ivana tako i kod Isusa. Čuli smo kako Ivan odvraća Isusa od nakane da ga on krsti, ističući: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Tu vidimo Ivanovu poniznost, koja će i u drugim prigodama doći do izražaja. Tako će, kad k njemu dođu njegovi učenici da ga izvijeste kako Isus krsti i da svi k njemu hrle, on odgovoriti: »Nitko ne može sebi prigrabiti ništa ako mu nije dano s neba. Vi ste mi svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego sam poslan pred njim‘« (Iv 3,28). Ivan se, dakle, ne želi stavljati na Isusovo mjesto nego hoće biti samo njegov preteča, onaj koji mu pripravlja put, tj. stvara okruženje i raspoloženje kod ljudi da ga upoznaju i prihvate. 4. Nakon krštenja Isus se povlači u pustinju kako bi se ondje duhovno pripremio za poslanje koje mu je povjerio njegov nebeski Otac. Time potiče i nas da u svom svakodnevnom životu rezerviramo neko vrijeme za biti samo s Bogom i sa sobom; za molitvu i razmišljanje o svom životu i radu u svjetlu Božje riječi i primjera što nam ga daje sam Isus. Bez toga svoje poslanje i svoje dužnosti možemo možda korektno izvršavati, ali bez onog žara posvećenosti i predanosti kojom je Isus to činio, a o čemu je sv. Ivan zapisao „da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Ovakvi trenuci nutarnje sabranosti i prebivanja s Bogom potrebni su nam i za ostvarenje i življenje obiteljskog zajedništva, kao i istinskih odnosa sa susjedima i suradnicima na pos-lu. Bog nam, naime, daje snage za međusobno pri-hvaćanje, opraštanje i pomaganje, ako dopustimo da nas svojim Duhom nadahnjuje, prosvjetljuje i vodi. 5. U pustinji u koju je Duh Isusa nakon krštenja u Jordanu odveo, kao i Isusovo ponašanje ondje, pouka je i nama kako trebamo živjeti svoje krštenje. Pustinja je mjesto samoće i tišine, mjesto koje pogoduje čovjeku da se susretne sa samim sobom i sa svojim Bogom. Ali to je i mjesto kušnje koju trebamo znati izdržati i prepoznati kao priliku za učvršćivanje svoje vjernosti Bogu i svome kršćanskom pozivu. Isus nam je u tome uzor, ali i pomoćnik. Svojim nam primjerom pokazuje da nas Bog u pustinji ne ostavlja same, tj. prepuštene samima sebi. Dakako, u pustinji života ni đavao ne miruje nego sve čini kako bi nam se približio i zaveo nas da njega slijedimo. Ali Bog je tu koji nam šalje svoje anđele da nas obrane i pomognu da ne izgubimo povjerenje u njega i njegove namjere s nama. Ti anđeli mogu biti nebeski duhovi, ali i ljudi koji nas na našem vjerničkom putu svojom riječi i svojim primjerom ohrabruju, tješe i na mnoge načine pomažu da ne posustanemo u nasljedovanju Isusa. 6. Odlaskom u pustinju nakon krštenja u Jordanu Isus nas poučava kako biti kršten znači zauzeti određenu distancu prema ovom svijetu i svemu što nam on nudi, a ipak mu pripadati i dijeliti njegove brige i probleme. U tom smislu dobro se sjetiti starokršćanskog pisca koji je ovako opisao odnos kršćana prema svijetu: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju ni načinom života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođenu djecu. Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje nasladama, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.” Zar Isus nije upravo sličan odnos zauzeo prema svijetu kad se poslije krštenja na Jordanu odmah povukao u pustinju? Zar time nije želio pokazati da ovom svijetu pripada kao što duša pripada tijelu? Kao što duša nije tijelo, iako ga oživljuje, tako ni Krist ni njegovi učenici nisu od ovog svijeta, iako u njemu žive i izgrađuju ga. Biti u svijetu, a ne biti od svijeta, tj. ne ponašati se i ne živjeti kao ljudi od ovoga svijeta, nije li to poruka koju nam Gospodin upućuje svojim odlaskom u pustinju nakon što je kršten na Jordanu? Povukao se od svijeta, a za njegovo se spasenje dao razapeti. Mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskupPoruka pape Franje za Korizmu 2020. Draga braćo i sestre, Gospodin nam i ove godine daje ovo milosno vrijeme priprave da bismo obnovljena srca proslavili veliko otajstvo Isusove smrti i uskrsnuća, stožer našeg osobnog i zajedničkog kršćanskog života. Tome se otajstvu moramo neprestano vraćati duhom i srcem. Naime, ono nastavlja rasti u nama u mjeri u kojoj dopustimo da nas zahvati njegova duhovna snaga i slobodno i velikodušno prionemo uza nj. 1. Pashalni misterij kao temelj obraćenja Kršćaninova radost izvire iz slušanja i prihvaćanja Radosne vijesti o Isusovoj smrti i uskrsnuću. To je kerygma koja sažima otajstvo ljubavi koja je »tako stvarna, tako istinita, tako konkretna da nam nudi odnos pun otvorenosti i plodnog dijaloga« (Christus vivit, 117). Tko vjeruje u taj navještaj odbacuje laž da naš život potječe od nas samih. On se zapravo rađa iz ljubavi Boga Oca, iz njegove želje da daje život u izobilju (usp. Iv 10, 10). Ako, umjesto toga, sluša zavodnički glas “oca laži” (Iv 8, 44) čovjek se izlaže opasnosti da potone u ponor besmisla i doživi pakao ovdje na zemlji, kao što to nažalost svjedoče mnogi tragični događaji osobnog i kolektivnog ljudskog iskustva. TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA Na ovu korizmu 2020. godine želim poručiti svim kršćanima ono što sam napisao mladima u apostolskoj pobudnici Christus vivit: »Upri svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista, pusti da te uvijek iznova spašava. A kada ideš ispovjediti svoje grijehe, čvrsto vjeruj u njegovo milosrđe koje te oslobađa krivnje. Razmišljaj o njegovoj krvi prolivenoj s tolikom ljubavlju i dopusti da te ona očisti. Tako ćeš se moći rađati uvijek iznova« (br. 123). Isusova Pasha nije događaj iz prošlosti: snagom Duha Svetoga trajno je prisutna i omogućava nam da vidimo i vjerom dotičemo Kristovo tijelo u onima koji pate. 2. Hitnost obraćenja Spasonosno je dublje duhom proniknuti pashalni (vazmeni) misterij po kojem nam je darovano Božje milosrđe. Iskustvo milosrđa moguće je, naime, samo u odnosu “licem u lice” s raspetim i uskrslim Gospodinom »koji me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2, 20), u iskrenom, prijateljskom dijalogu. Zato je molitva tako važna u korizmenom vremenu. Prije no dužnost, molitva je izraz naše potrebe da odgovorimo na Božju ljubav koja nam uvijek prethodi i podupire nas. Naime, dok moli, kršćanin je svjestan da je ljubljen iako toga nije dostojan. Molitva može poprimiti različite oblike, ali ono što je u Božjim očima doista važno jest to da ona zađe tako duboko u nas da razbije tvrdoću našega srca kako bi se sve više obratilo njemu i njegovoj volji. Dopustimo zato da nas se u ovom milosnom vremenu vodi poput Izraela u pustinji (usp. Hoš 2, 16) kako bismo konačno mogli čuti glas našeg Zaručnika i dopustili mu i oraspoložili se da odjekne sve dublje u nama. Što više budemo njegovoj riječi puštali da nas zahvati to ćemo više moći iskusiti besplatno milosrđe koje nam On pruža. Ne dopustimo zato da ovo milosno vrijeme milosti protekne uzalud, u umišljenoj iluziji da smo mi gospodari vremena i putova našega obraćenja njemu. 3. Božja silna volja za dijalogom sa svojom djecom Činjenicu da nam Gospodin još jednom pruža milosno vrijeme za naše obraćenje nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ova nova prilika trebala bi u nama probuditi osjećaj zahvalnosti i trgnuti nas iz naše tromosti. Unatoč, kadikad tragičnoj, prisutnosti zla u našemu životu kao i u životu Crkve i svijeta, ova prilika da učinimo zaokret izražava Božju nepokolebljivu volju da ne prekida dijalog spasenja s nama. U raspetome Isusu, kojega »Bog za nas grijehom učini« (usp. 2 Kor 5, 21), u toj je svojoj spremnosti išao tako daleko da je na svoga Sina svalio svu težinu naših grijeha dotle da je okrenuo »Boga protiv samoga sebe«, kao što reče papa Benedikt XVI. (enc. Deus caritas est, 12). Bog, naime, ljubi i svoje neprijatelje (usp. Mt 5, 43-48). Dijalog koji Bog želi uspostaviti sa svakim čovjekom po pashalnom misteriju svoga Sina nije poput onoga koji se pripisuje drevnom žitelju Atene koji »ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti« (Dj 17, 21). Takav isprazni govor, nošen praznom i površnom znatiželjom, karakterizira svjetovnost u svim vremenima, a u našim se danima može, među inim, uvući u sredstva komunikacije kad ih se koristi na neprimjeren način. 4. Bogatstvo koje treba dijeliti, a ne zadržati za sebe Staviti pashalni misterij u središte vlastitoga života znači osjetiti samilost prema ranama raspetoga Krista prisutnima u mnogim nevinim žrtvama ratova, nasrtajâ na život, od nerođenog djeteta do starijih osoba, u mnogim nevinim žrtvama raznih oblika nasilja, ekoloških katastrofa, nepravedne raspodjele zemaljskih dobara, trgovine ljudima u svim njezinim oblicima i neobuzdane želje za profitom, što je oblik idolopoklonstva. I danas je važno apelirati na muškarce i žene dobre volje da kroz milostinju dijele vlastita dobra s onima koji su u najvećoj potrebi, kao oblik osobnog sudjelovanja u izgrađivanju boljeg svijeta. Dijeljenje s drugima u ljubavi čini čovjeka čovječnijim, dok se gomilanjem dobara izlaže opasnosti da postane izopačen i začahuri se u vlastitu sebičnost. Možemo i moramo otići i korak dalje i uzeti u obzir strukturne dimenzije našeg ekonomskog života. Zato sam u korizmi ove godine, od 26. do 28. ožujka, sazvao u Asizu sastanak mladih ekonomista, poduzetnika i donositelja promjenâ (change-makers) s ciljem da pridonesu stvaranju ekonomije koja će biti više pravedna i inkluzivna. Kao što je Učiteljstvo Crkve u više navrata ponovilo politika predstavlja vrsni oblik ljubavi (usp. Pio XI., Obraćanje članovima Talijanskog katoličkog sveučilišnog saveza [FUCI], 18. prosinca 1927.). Jednako vrijedi i za bavljenje ekonomijom s tim istim evanđeoskim duhom, a to je duh blaženstava. Molim Presvetu Mariju da nas zagovara da u predstojećoj korizmi prihvatimo poziv da se pomirimo s Bogom, da pogled svoga srca upremo u pashalni misterij i u srcu se opredijelimo za otvoreni i iskreni dijalog s Bogom. Na taj ćemo način moći postati ono što Krist traži od svojih učenika, a to je sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5, 13-14). »