27. ožujka, petak 2020. – Papina molitva Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu. Papa Franjo svjetskoj javnosti izgovorio homiliju na trgu ispred vatikanske bazilike. Papa je izrekao snažnu molitvu “u ovom vremenu kušnje”. Nakon Službe riječi i klanjanja pred Presvetim uslijedio je blagoslov gradu i svijetu (Urbi et orbi) uz koji je bio vezan i mogućnost potpunog oprosta za sve bolesnike coronavirusa, za liječnike, medicinske sestre, članove obitelji, volontere. „Uvečer” (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo” (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno. Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” (r. 40). Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” (r. 38). Zar ne mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?”. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike. Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrila sve nakane da se „spakira” i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim” navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama. S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego” uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći. „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!”. „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i uzdamo se u Te. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se”, „vratite se k meni svim srcem svojim” (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno” (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja. „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire. Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu. Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu! „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se” (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas” (usp. 1 Pt 5, 7).

  By

Nastavi…

ŽUPNE OBAVIJESTI IV. KORIZMENI TJEDAN, 22. 3. 2020. 1. Prije večernje mise ni nedjeljom ni petkom ne molimo pobožnost Križnog puta, zbog nastale situacije da se ne širi zaraza; već to činimo u svojim kućama i obiteljima. Poštujmo sve mjere predostrožnosti koje su na snazi. 2. Vjeronauk se ne održava… 3. Korizmeno – uskrsna župna ISPOVIJED: Pojedinačno od ponedjeljka do nedjelje/23.-29. ožujka/od 17 do 18 sati!; neće biti zajedničke ispovijedi kao prije. 4. Upisane mise će biti izgovorene. 5. Tisak: Glas Koncila, Zvona

  By

Nastavi…

  By

ODREDBE BISKUPA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE U VEZI SA SPRJEČAVANJEM ŠIRENJA BOLESTI COVID-19 Svjesni sadašnjih zahtjevnih okolnosti, a kao dionici odgovornosti za zdravlje i život vjernika i drugih građana, te u skladu s najnovijim mjerama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravstva, mi, biskupi Hrvatske… Nastavi…

  By

ŽUPNE OBAVIJESTI III. KORIZMENA NEDJELJA, 15. 3. 2020. 1. Danas završava Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Hrvatski Caritas pozvao nas je da skupljamo novčane priloge za Caritas koji će kao i do sada pomoći Crkvi, braći i sestrama u BiH. 2. Petkom i… Nastavi…

  By

MONS. DR. IVAN DEVČIĆ DONOSI Odredbe svim svećenicima u svezi korona virusom Draga moja braćo svećenici, Danas sam primio dopis načelnika Stožera za civilnu zaštitu PGŽ (u privitku) koji nas kao mjesnu Crkvu moli da obustavimo sve liturgijske obrede do 3. travnja 2020., ali za sada smatram da je dovoljno… Nastavi…

  By ,

MONS. DR. IVAN DEVČIĆ DONOSI Odredbe svim svećenicima u svezi korona virusom Draga moja braćo svećenici, Danas sam primio dopis načelnika Stožera za civilnu zaštitu PGŽ (u privitku) koji nas kao mjesnu Crkvu moli da obustavimo sve liturgijske obrede do 3. travnja 2020., ali za sada smatram da je dovoljno… Nastavi…

Poruka pape Franje za Korizmu 2020. Draga braćo i sestre, Gospodin nam i ove godine daje ovo milosno vrijeme priprave da bismo obnovljena srca proslavili veliko otajstvo Isusove smrti i uskrsnuća, stožer našeg osobnog i zajedničkog kršćanskog života. Tome se otajstvu moramo neprestano vraćati duhom i srcem. Naime, ono nastavlja rasti u nama u mjeri u kojoj dopustimo da nas zahvati njegova duhovna snaga i slobodno i velikodušno prionemo uza nj. 1. Pashalni misterij kao temelj obraćenja Kršćaninova radost izvire iz slušanja i prihvaćanja Radosne vijesti o Isusovoj smrti i uskrsnuću. To je kerygma koja sažima otajstvo ljubavi koja je »tako stvarna, tako istinita, tako konkretna da nam nudi odnos pun otvorenosti i plodnog dijaloga« (Christus vivit, 117). Tko vjeruje u taj navještaj odbacuje laž da naš život potječe od nas samih. On se zapravo rađa iz ljubavi Boga Oca, iz njegove želje da daje život u izobilju (usp. Iv 10, 10). Ako, umjesto toga, sluša zavodnički glas “oca laži” (Iv 8, 44) čovjek se izlaže opasnosti da potone u ponor besmisla i doživi pakao ovdje na zemlji, kao što to nažalost svjedoče mnogi tragični događaji osobnog i kolektivnog ljudskog iskustva. TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA Na ovu korizmu 2020. godine želim poručiti svim kršćanima ono što sam napisao mladima u apostolskoj pobudnici Christus vivit: »Upri svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista, pusti da te uvijek iznova spašava. A kada ideš ispovjediti svoje grijehe, čvrsto vjeruj u njegovo milosrđe koje te oslobađa krivnje. Razmišljaj o njegovoj krvi prolivenoj s tolikom ljubavlju i dopusti da te ona očisti. Tako ćeš se moći rađati uvijek iznova« (br. 123). Isusova Pasha nije događaj iz prošlosti: snagom Duha Svetoga trajno je prisutna i omogućava nam da vidimo i vjerom dotičemo Kristovo tijelo u onima koji pate. 2. Hitnost obraćenja Spasonosno je dublje duhom proniknuti pashalni (vazmeni) misterij po kojem nam je darovano Božje milosrđe. Iskustvo milosrđa moguće je, naime, samo u odnosu “licem u lice” s raspetim i uskrslim Gospodinom »koji me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2, 20), u iskrenom, prijateljskom dijalogu. Zato je molitva tako važna u korizmenom vremenu. Prije no dužnost, molitva je izraz naše potrebe da odgovorimo na Božju ljubav koja nam uvijek prethodi i podupire nas. Naime, dok moli, kršćanin je svjestan da je ljubljen iako toga nije dostojan. Molitva može poprimiti različite oblike, ali ono što je u Božjim očima doista važno jest to da ona zađe tako duboko u nas da razbije tvrdoću našega srca kako bi se sve više obratilo njemu i njegovoj volji. Dopustimo zato da nas se u ovom milosnom vremenu vodi poput Izraela u pustinji (usp. Hoš 2, 16) kako bismo konačno mogli čuti glas našeg Zaručnika i dopustili mu i oraspoložili se da odjekne sve dublje u nama. Što više budemo njegovoj riječi puštali da nas zahvati to ćemo više moći iskusiti besplatno milosrđe koje nam On pruža. Ne dopustimo zato da ovo milosno vrijeme milosti protekne uzalud, u umišljenoj iluziji da smo mi gospodari vremena i putova našega obraćenja njemu. 3. Božja silna volja za dijalogom sa svojom djecom Činjenicu da nam Gospodin još jednom pruža milosno vrijeme za naše obraćenje nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ova nova prilika trebala bi u nama probuditi osjećaj zahvalnosti i trgnuti nas iz naše tromosti. Unatoč, kadikad tragičnoj, prisutnosti zla u našemu životu kao i u životu Crkve i svijeta, ova prilika da učinimo zaokret izražava Božju nepokolebljivu volju da ne prekida dijalog spasenja s nama. U raspetome Isusu, kojega »Bog za nas grijehom učini« (usp. 2 Kor 5, 21), u toj je svojoj spremnosti išao tako daleko da je na svoga Sina svalio svu težinu naših grijeha dotle da je okrenuo »Boga protiv samoga sebe«, kao što reče papa Benedikt XVI. (enc. Deus caritas est, 12). Bog, naime, ljubi i svoje neprijatelje (usp. Mt 5, 43-48). Dijalog koji Bog želi uspostaviti sa svakim čovjekom po pashalnom misteriju svoga Sina nije poput onoga koji se pripisuje drevnom žitelju Atene koji »ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti« (Dj 17, 21). Takav isprazni govor, nošen praznom i površnom znatiželjom, karakterizira svjetovnost u svim vremenima, a u našim se danima može, među inim, uvući u sredstva komunikacije kad ih se koristi na neprimjeren način. 4. Bogatstvo koje treba dijeliti, a ne zadržati za sebe Staviti pashalni misterij u središte vlastitoga života znači osjetiti samilost prema ranama raspetoga Krista prisutnima u mnogim nevinim žrtvama ratova, nasrtajâ na život, od nerođenog djeteta do starijih osoba, u mnogim nevinim žrtvama raznih oblika nasilja, ekoloških katastrofa, nepravedne raspodjele zemaljskih dobara, trgovine ljudima u svim njezinim oblicima i neobuzdane želje za profitom, što je oblik idolopoklonstva. I danas je važno apelirati na muškarce i žene dobre volje da kroz milostinju dijele vlastita dobra s onima koji su u najvećoj potrebi, kao oblik osobnog sudjelovanja u izgrađivanju boljeg svijeta. Dijeljenje s drugima u ljubavi čini čovjeka čovječnijim, dok se gomilanjem dobara izlaže opasnosti da postane izopačen i začahuri se u vlastitu sebičnost. Možemo i moramo otići i korak dalje i uzeti u obzir strukturne dimenzije našeg ekonomskog života. Zato sam u korizmi ove godine, od 26. do 28. ožujka, sazvao u Asizu sastanak mladih ekonomista, poduzetnika i donositelja promjenâ (change-makers) s ciljem da pridonesu stvaranju ekonomije koja će biti više pravedna i inkluzivna. Kao što je Učiteljstvo Crkve u više navrata ponovilo politika predstavlja vrsni oblik ljubavi (usp. Pio XI., Obraćanje članovima Talijanskog katoličkog sveučilišnog saveza [FUCI], 18. prosinca 1927.). Jednako vrijedi i za bavljenje ekonomijom s tim istim evanđeoskim duhom, a to je duh blaženstava. Molim Presvetu Mariju da nas zagovara da u predstojećoj korizmi prihvatimo poziv da se pomirimo s Bogom, da pogled svoga srca upremo u pashalni misterij i u srcu se opredijelimo za otvoreni i iskreni dijalog s Bogom. Na taj ćemo način moći postati ono što Krist traži od svojih učenika, a to je sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5, 13-14).

  By

Nastavi…

  By

                                         ŽUPNE OBAVIJESTI                           II. KORIZMENA NEDJELJA, 8. 3. 2020.   Pred nama je Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Pozvani smo od Hrvatskog Caritasa da od ponedjeljka 9. do 15. 3. , do III. Korizmene nedjelje skupljamo novčane priloge za Caritas koji će… Nastavi…

Nadbiskupova poruka za korizmu 2020. POĐIMO S ISUSOM U PUSTINJU Draga braćo i sestre! 1. S prvom nedjeljom korizme prekidamo „ciklus nedjelja kroz godinu” i počinjemo „uskrsni ciklus“ koji obuhvaća korizmeno i uskrsno vrijeme. To nam je prilika da obnovimo svoju krsnu vjeru ugledajući se u Isusa koji se nakon krštenja u Jordanu povlači u pustinju kako bi se ondje pripremio za izvršenje poslanja koje mu je povjerio njegov nebeski Otac. Krštenje, koje je u Jordanu primio od Ivana Krstitelja, nije samo početak Isusova javnog djelovanja nego i objava njegova pravog identiteta. Naime, tim povodom na Isusa silazi Duh Božji, a glas s neba objavljuje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Ali ta svečana objava njegova identiteta Isusa ne uzoholjuje. Zato na Ivanovu reakciju, štoviše, preneraženost, da ga on krsti, umjesto da bude obratno, tj. da Isus krsti Ivana, Isus odgovara: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost” (Mt 3,15), tj. Božju volju. Nakon tog razgovora, Ivan je popustio i prihvatio Isusa krstiti. A Isus je zatim, vođen Duhom, otišao u pustinju gdje je bio izložen đavolskim iskušenjima. 2. Taj spomen Isusova krštenja podsjeća nas na vlastito krštenje, koje je većina od nas primila u djetinjoj dobi, a neki poput Isusa kao već odrasli. Ali bez obzira jesmo li kršteni kao djeca ili kao odrasli, krštenjem smo postali na poseban način djeca Božja, ljubljeni sinovi i kćeri istog nebeskog Oca, u kojima mu je sva milina. Drugim riječima, postali smo čla-novima Božje obitelji, tj. Crkve, rođene iz Kristova probodenog boka. Zbog toga je “uskrsni ciklus”, to korizmeno i uskrsno vrijeme, ono doba u godini kada se trebamo sa zahvalnošću intenzivnije prisje-ćati svoga krštenja i onoga što smo po njemu postali, kao i milosti i zadataka koje smo primili. U tom je smislu obnova krsnih obećanja sastavni dio liturgije Vazmenog bdijenja, na što nas predvoditelj slavlja posebno poziva riječima: “Draga braćo i sestre, mi smo po vazmenom otajstvu u krštenju zajedno s Kristom ukopani da s njime živimo novim životom. Zbog toga, po završetku korizmene pokore, obno-vimo krsna obećanja, kojima smo se nekoć odrekli sotone i njegovih djela, a obećali služiti Bogu u svetoj katoličkoj Crkvi.” Ta obnova ne bi smjela biti samo neka formalnost, nego nešto oko čega ćemo se ozbiljno svakodnevno truditi tijekom čitavog koriz-menog vremena. Truditi se molitvom, razmatranjem Božje riječi, redovnim sudjelovanjem u nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim slavljima, poučavanjem krštenih članova obitelji i prijatelja o značenju i važnosti tog najsvetijeg vremena u crkvenoj godini. 3. Posebno nam je dužnost razvijati u sebi onu raspoloživost duha s kojom je Isus na Jordanu pristupio Ivanu Krstitelju da ga krsti. Tu je prije svega poniznost, kako kod Ivana tako i kod Isusa. Čuli smo kako Ivan odvraća Isusa od nakane da ga on krsti, ističući: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Tu vidimo Ivanovu poniznost, koja će i u drugim prigodama doći do izražaja. Tako će, kad k njemu dođu njegovi učenici da ga izvijeste kako Isus krsti i da svi k njemu hrle, on odgovoriti: »Nitko ne može sebi prigrabiti ništa ako mu nije dano s neba. Vi ste mi svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego sam poslan pred njim‘« (Iv 3,28). Ivan se, dakle, ne želi stavljati na Isusovo mjesto nego hoće biti samo njegov preteča, onaj koji mu pripravlja put, tj. stvara okruženje i raspoloženje kod ljudi da ga upoznaju i prihvate. 4. Nakon krštenja Isus se povlači u pustinju kako bi se ondje duhovno pripremio za poslanje koje mu je povjerio njegov nebeski Otac. Time potiče i nas da u svom svakodnevnom životu rezerviramo neko vrijeme za biti samo s Bogom i sa sobom; za molitvu i razmišljanje o svom životu i radu u svjetlu Božje riječi i primjera što nam ga daje sam Isus. Bez toga svoje poslanje i svoje dužnosti možemo možda korektno izvršavati, ali bez onog žara posvećenosti i predanosti kojom je Isus to činio, a o čemu je sv. Ivan zapisao „da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Ovakvi trenuci nutarnje sabranosti i prebivanja s Bogom potrebni su nam i za ostvarenje i življenje obiteljskog zajedništva, kao i istinskih odnosa sa susjedima i suradnicima na pos-lu. Bog nam, naime, daje snage za međusobno pri-hvaćanje, opraštanje i pomaganje, ako dopustimo da nas svojim Duhom nadahnjuje, prosvjetljuje i vodi. 5. U pustinji u koju je Duh Isusa nakon krštenja u Jordanu odveo, kao i Isusovo ponašanje ondje, pouka je i nama kako trebamo živjeti svoje krštenje. Pustinja je mjesto samoće i tišine, mjesto koje pogoduje čovjeku da se susretne sa samim sobom i sa svojim Bogom. Ali to je i mjesto kušnje koju trebamo znati izdržati i prepoznati kao priliku za učvršćivanje svoje vjernosti Bogu i svome kršćanskom pozivu. Isus nam je u tome uzor, ali i pomoćnik. Svojim nam primjerom pokazuje da nas Bog u pustinji ne ostavlja same, tj. prepuštene samima sebi. Dakako, u pustinji života ni đavao ne miruje nego sve čini kako bi nam se približio i zaveo nas da njega slijedimo. Ali Bog je tu koji nam šalje svoje anđele da nas obrane i pomognu da ne izgubimo povjerenje u njega i njegove namjere s nama. Ti anđeli mogu biti nebeski duhovi, ali i ljudi koji nas na našem vjerničkom putu svojom riječi i svojim primjerom ohrabruju, tješe i na mnoge načine pomažu da ne posustanemo u nasljedovanju Isusa. 6. Odlaskom u pustinju nakon krštenja u Jordanu Isus nas poučava kako biti kršten znači zauzeti određenu distancu prema ovom svijetu i svemu što nam on nudi, a ipak mu pripadati i dijeliti njegove brige i probleme. U tom smislu dobro se sjetiti starokršćanskog pisca koji je ovako opisao odnos kršćana prema svijetu: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju ni načinom života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođenu djecu. Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje nasladama, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.” Zar Isus nije upravo sličan odnos zauzeo prema svijetu kad se poslije krštenja na Jordanu odmah povukao u pustinju? Zar time nije želio pokazati da ovom svijetu pripada kao što duša pripada tijelu? Kao što duša nije tijelo, iako ga oživljuje, tako ni Krist ni njegovi učenici nisu od ovog svijeta, iako u njemu žive i izgrađuju ga. Biti u svijetu, a ne biti od svijeta, tj. ne ponašati se i ne živjeti kao ljudi od ovoga svijeta, nije li to poruka koju nam Gospodin upućuje svojim odlaskom u pustinju nakon što je kršten na Jordanu? Povukao se od svijeta, a za njegovo se spasenje dao razapeti. Mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskup

  By

Nastavi…